Црн четврток!

Biljana Vankovska: Politička kriza u Makedoniji. Crni četvrtak

Profesorica i analitičarka Biljana Vankovska za Dane kaže da je ono što se u Skoplju dešavalo protekle sedmice bilo sve osim neočekivano: “Politička agonija traje predugo, odnos političkih snaga nakon izbora je u pat-poziciji i bilo je pitanje kada će sve izmaći kontroli”

1. Kako tumačite ono što se posljednjih dana događa u Makedoniji, može li se nazrijeti šta je stvarni uzrok nasilja i onoga što mu je prethodilo?

Ma koliko šokantno na prvi pogled, ono što se dešavalo prošlog četvrtka (sada nosi i naziv Crni četvrtak) je bilo sve sem neočekivano. Kako se politička agonija odvijala predugo, a odnos političkih snaga nakon izbora u pat poziciji, bilo je pitanje kada će sve izmaći kontroli. O uzrocima možemo govoriti nadugačko, toa je kompleksna priča neuspješne demokratizacije, korupcije, političke neodgovornosti, dubokih etničkih podjela i nezalečene rane od konflikta 2001, socijalne anomije, blokada na putu ka evrointegracijama zbog grčkog veta, itd. U suštini, Makedonija je slika i prilika svega onoga što na jedan ili drugio način postoji u skoro svim zemljama regiona (izuzetak je problem s imenom). Na prvi pogled, čini se da je mnogo lakše identifikovati povod, nego uzroke. Međunarodni medijumi, navikli na etničke klišee, mahom objašnjavaju dešavanja kao nasilje od strane makedonskih ultranacionalista zbog toga što je parlamentarna većina izabrala Albanca za novog prijetsjednika sobranja. Medijumska propaganda, često vođena potrebom da simplificira stvari (upotrebljavajući t.z. KISS princip – Keep it Simple and Stupid), insistira na tome da je glavni povod to što Makedonci ne mogu da prihvate Albanca da bude na tako važnoj funkciji, što je čisti nonsense. Naime, Talat Xhaferi, bišvi oficir jugoslovenske, makedonske armije i komandant UČK, je konstantno na visokim pozicijama u vlasti još od 2002 godine (u koaliciji i sa SDSM i sa VMRO-DPMNE), a u jednom je periodu bio i ministar obrane. Istina je malo složenija, jer je ta kritična sjednica parlamenta bila puna tenzija, Zoran Zaev je bio najavio da će do izbora pretsednika sobranja doći, makar i u auli Pravnog fakulteta ili ma gde u zemlji, a tokom sjednice poslanici albanske stranke Besa su pjevali albansku himnu. Ispred zgrade je već 60-ti dan redom protestirala velika masa ljudi. Dakle, si elementi drame su već bili na mjestu i bilo je lako predvidjeti katastrofu, a nitko je nije spriječio. Xhaferi je izabran nakon završetka oficijalne sjednice, i to flagrantnim kršenjem procedure, pa čak i bez većine glasova poslanika. Interesantno je da čak ni lider koalicionog partnera SDSM, Ahmeti nije bio prisutan sa još dvoje poslanika, navodno iz bezbednosnih razloga; članovi stranke Besa su napustili teren i nisu glasali, a deo prisutnih je imao uza se svoje privatno obezbeđenje i to sa oružjem. Čini se da su svi znali što se može dogoditi, samo je ministar policije (član DUI) spavao. Ono što se desilo je teško opisati riječima i izaziva i zgražanje i duboku osudu. Ipak, potrebno je pojasniti da svi ti ljudi koji su ušli u zgradu nisu bili nasilni: kako ih političke stranke nisu slušali i pored upornih, svakodnevnih mirnih prosvjeda u kojima se tražilo da se parlamentarna većina ogradi od nacionalističkih zahteva sadržanim u t.z. Albanskoj platformi, upadom u zgradu oni su dobili nekakvu „satisfakciju“ i bili su u euforiji, pretstavničko tjelo pripada građanima, a ne političarima. Nažalost, paralelno uz to, čini se da je postojao plan da se infiltrirana grupa kriminalaca sa dosijeom uz pomoć nekih poslanika VMRO-DPMNE u datom trenutku upotrebi da bi napala i zastrašila Zaeva i još neke članove nove većine. Što se sve dešavalo, još nije sasvim jasno, jer i dalje izlaze snimci, koji na primjer pokazuju prijateljski odnos nasilnika čak i sa članovima DUI, i to u istoj prostoriji gdje se dešavala tučnjava. Potprijetsjednik DUI je prisutan u Sali u kojoj je skoro na smrt pretučen lider druge albanske stranke, Zijadin Sela.

2. Zašto po Vašem mišljenju policija nije reagovala pri upadu demonstranata u Sobranje i kako uopšte tumačite taj čin, kao stvarni građanski bunt ili je posrijedi neka zakulisna radnja?

Ponašanje policije ustvari najbolje govori da je Makedonija država u rasulu – što nakon skoro dvogodišnjeg bezvlašća, hibridnih pa i paralelnih institucija bez punog legitimiteta i sumnjivog legaliteta, to nije ni čudno. Ipak, prosto je teško razumjeto kako to da su se svi spremali za ili očekivali fizički okršaj (poslanici imalo svoje obezbeđenje sa oružjem u zgradi parlamenta, nasilnici su imali uza se maske, neki poslanici su blagovremeno pobjegli, itd.), a da policija nije imala procjenu rizika i rezervni plan. Čak i u mnogu bezazlenijim situacijama zadnjih godina, preventivno su izvođene na ulice velike policiske snage. Nevjerovatno je da ministar iz redova DUI nije znao da njegov šef ne dolazi tog dana u sobranju iz bezbednosnih razloga (kako je to u TV intervjuu rekao Zaev) i nije naredio posebne mjere opreza. Ponašanje policije u samoj zgradi dok je masa ljudi ulazila je druga slika skandaloznog ponašanja: bilo je i pozdravljanja, i indiferencije, i mnogo toga što indicira da su policajci koji obezbeđuju tu instituciju bili ili nekompetentno ili su imali simpatije sa demonstrantima. Mnogo kasnije, kada je već bilo teških posljedica, upućene su specijalne snage koje su evakuisale poslanike. Podjela u MUP-u je postala još izraženije sledećeg dana kada su u dvije naporedne pres-konferencije međusobno optuživali i objašnjavali šta se desilo ministar (DUI) i direktor ureda za javnu bezbednost (VMRO-DPMNE). Ovo je samo dramatičan primjer onoga što su svi znali: lojalnost policije, vojske i ostalih bezbednosnih, pa i državnih struktura, je dovedena u pitanje, bar kada se radi o lojalnosti i poštovanju zakona. Nakon 26 godina sistematske partizacije struktura, nije ni čudo što se mnogu plaše da bi u datom trenutku moglo doći i do međusobnog sukoba pripadnika bezbednosnih struktura. Samo dan nakon tragičnih dešavanja, ulje na vatru je dolio i poslanik Artan Grubi (DUI) koji je govorio o broju Albanaca pod oružjem u strukturama i u parapoliciskim strukturama lojalnim stranci. Čini se da je metastaza potpuna, a da stanje političkih institucija je samo vrh ogromnog ledenog brijega.

3. U kom pogledu je ono što se događa u Makedoniji posljedica etničkih netrpeljivosti?

Ono što je interesantno je da se tokom zadnjih par godina, u žiži političke krize, najviše govorilo da su etničke podjele prevaziđene, da je opozicija korumpiranom režimu ujedinjena, a interesantno je da je SDSM i na izborima osvojio značajan broj albanskih glasova, tako nadomjestivši deo izgubljenih glasova kod neopredeljenih Makedonaca. Zbog toga je DUI ustvari bio najveći gubitnik na izborima, osvojivši jedva 10 poslaničkih mjesta. Nažalost, u izbornoj ponudi Socijaldemokrata su stajale etničke ponude albanskim biračima, a ne građanska platforma – dakle, svakome po nešto. Rezultati izbora su ipak pokazali sliku duboko podjeljenog društva i po političkim i po etničkim linijama, ali i balansu snaga. U takvoj situaciji, dolazi do dramatičnog preokreta kada je na dab Božića iz Tirane stigla vjest da su tri albanske stranke iz Makedonije potpisale t.z. Albansku platformu uz medijaciju Edija Rame. Radi se o lista zahteva za redefinisanje države u pravcu federacije, sa Albancima kao drugi konstitutivni narod, sa albanskim jezikom na čitavoj teritoriji i sa istim statusom kao i makedonski, dvojezične oznake na novcu, u vojsci i policiji, osuda genocida nad Albancima od 1912-1956, itd.). Ovaj dokument je i dalje glavni uslov za izbor vlade (još više zbog toga što niti jedna od makedonskih stranaka nije imala većinu poslanika da bi eventualno sama formirala vladu). Do dana današnjeg nikome nije jasno zašto su albanske stranke izašle sa ovom platformom, tako pomogavši da se čitav fokus stvari prebaci od zahetva za reformama i demokratizacijom, na međuetnički plan. Platforma je poslužila i pretsedniku Republike da ne da mandat Zoranu Zaevu (nakon što Gruevski nije uspio da se dogovori sa Ahmetijem) sve dok se ovaj ne dostancira od platforme potpisane u stranoj državi. Istina je da je ovakva atmosfera, uz tvrdoglavost političkih lidera koji tvrde da imaju većinu u parlamentu, pomogla ne samo da se podigne rejting VMRO-DPMNE, nego i da se stvori protestni pokret, koji je drugim bojama pokušao da imitira t.z. Šarenu revoluciju. Mada je bilo informacija da se one kritične noći bila okupila i grupa albanskih aktivista spremnih da krenu na zgradu sobranja da brane i osvete svoje poslanike, ali da je to sprečeno. Ipak, izvan ove zadnje epizode, potrebno je naglasiti da su etničke podjele još od 2001 unešene u ustavni sistem, koji sam producira etnokratiju, trgovanje elektoratima i međusobne etničke ucjene. Sistem je veoma sličan onome što već postoji u Bosni ili Libanu, mada je u suštini jedn ostavniji je se vlast-moć djeli samo između dve zajednice. Licitacija oko Albanske platforme (koja je postala sine qua non za formiranje vlade) se je odvijala po principu „tko da više“, što kod većinske zajednice stvara osjećaj beznađa, da iz jednog izbornog ciklusa u drugi, Albanci profitiraju na etničkom planu, ma ko pobjedio u makedonskom bloku. Bez građanske supstance, nema realne osnove za pozitivnu prognozu na srednjem roku.

4. Kako u kontekstu onoga što su šira regionalna kretanja, kao i međunarodna politička situacija, gledate na događanja u Makedoniji, tačnije koliko se preko Makedonije prelamaju neki drugi uticaji?

Gledano iz regionalnog ugla, dešavanja u Makedoniji – i pored svih specifika – nisu jedinstveni. Postoji matrica, ili serija slabih država koje zapadaju u sve dublju socio-ekonomsku, političku i bezbednosnu krizu. Tranzicija je neuspešna, stabilokracija je u očima međunarodnih faktora oduvek bila važnija od demokratije, a kriza kapitalizma i demokratije i u zemljama EU (od kojih su neke neposredni susedi) ima odeka i u ovim zemljama. Na djelu je regres, autoritarijanizam i nepoverenje u institucijama i nepostojanje vladavine prava. Ovo je „idealna“ situacija, koja čak i „poziva“ globalne aktere da se zainteresuju i da pokušaju da ostvare svoje geopolitičke i strateške interese u regionu. Zadnjih godina, a i sada, mnogu medijumi bi voljeli da unutrašnji sukob u Makedoniji pokažu kao djelo nekakve globalne utrke između SAD i Rusije. Međutim, po menu, Makedonija, kao i druge zemlje u regionu, je predmet međunarodnog statebuilding-a toliko dugo, a prisustvo međunarodnih faktora u menađiranju unutrašnjih političkih i etničkih sukoba toliko prisutno, da jednostavno to ne ostavlja prostora za nekakav značajniji interes Rusije ili ma koje druge globalne sile. Ne vidim osnova tezama da je prethodna vlada Makedonija zauzela drugi kurs u spoljnoj politici, jer je jednostavno slaba i zavisna od zapadnih faktora (a i tu nalazi saveznika u Mađarskoj, Austriji ili Slovačkoj, najviše zbog migrantske krize – jer Makedoniji je dodeljena uloga da zaustavi talas izbeglica da ne bi stigao u srce EU). Ruskim vlastima ostaju samo tvit-poruke i izjave Ministarsva spoljnih poslova, tek da kažu da su tu i da budno prate događaje. Izvor krize nalazim unutar zemlje, u nezavršenim demokratskim procesima, nezalečenim ranama od konflikta 2001, nesposobnim i neodgovornim političkim elitama, a ne u nekakvoj teoriji urote protiv Makedonije. Ipak, u globaliziranom svijetu sasvim je normalno vidjeti copy-paste taktike prosvjednika, pokušaj da se tuđa iskustva iskoriste, da se postupa by the book (takve knjige su i prevedene u cilju mobilizacije aktivista i građana za rušenje autokratskog režima – ali, to razumljivo ne uspjeva kada ga obični građani ne prepoznaju kao autentičan otpor, već gledaju sa rezervom dok protestiraju ili dobro plaćena djeca NGO elite ili već potrošeni nacionalisti i branitelji. Ipak, ako Makedonija ne pronađe način da uredi svoje dvorište, to će biti otvoreni poziv velkidržavnim aspiracijama i iz susednih država, i iz globalnih centara moći – Makedoniju je lako „prežaliti“, jer sa svojim malom teritorijom i još manjim stanovništvom, ona ne pretstavlja ništa značajno što se ne može „riješiti“ podjelom i za diplomatskim stolom.

5. Šta su zaista stvarni problemi u Makedoniji po Vašem mišljenju, te koliko je ova zemlja daleko od EU?

Iskreno rečeno, Makedonija nikada nije ni bila blizu EU, što zbog grčkog veta, što zbog zamora EU i njene unutrašnje krize, što zbog makedonskih deficiteta. Da potsjetim, sporazum za stabilizaciju i asocijaciju je bio potpisan usred vojnog konflikta 2001; kandidatski status je bio „šargarepa“-nagrada tadašnjoj vladi (SDSM i DUI) zbog uspešnog menađiranja referenduma u vezi opštinskih granica (kada su one zacrtane etničkim gerrymendering-om, na zahtev Albanaca); itd. I kasnije, godinama je Makedonija dobijala preporuke za početak pregovora, a da nikada nije dobila datum i otvorila ijedno poglavlje zbog grčkog veta. Takav limbo je otvorio vrata javašluku i poigravanjem etničkim sentimentima. Takvo stanje je odgovaralo autokratima, koji su mogli građanima pokazati da ma što onie napravili, zemlja ostaje sa nepriznatim imenom i identitetom, i definitivno zaustavljena na putu ka EU. Otuda i projekat Skopje 2014, crkve i džamije, groblja junacima iz mešuetničkog konflikta, zapaljiva retorika nacionalistilčkih stranaka, pa i namještenih sukoba u susret izbora, da bi se nakon toga ponovo sklopila koalicija VMRO-DPMNE i DUI, pri čemu je došlo čak i do ustupka prema vođstvu DUI i proglasila cjelosna amnestija za ratne zločine počinjene od strane bivših pripadnika UČK. Za EU je i pored svega bilo zgodno da ne gubi previše vremena na Balkan i na Makedoniju, sve dok je postojao etnički mir zapečaćen binacionalnom koalicijom. To je postalo problem tek kada je Gruevski toliko utvrdio svoj položaj i postao prkosan u odnosu na zahteve za promjenu imena države, uvođenje sankcija Rusiji, neodustajanje od projekta za gasovod Južni tok, itd. Većina građana Makedonije je i dalje prozapadno orientirana i želi da vidi svoju budućnost u EU, ali to već postaju Tantalove muke, i fruistracije i znaci evroskpeticizma su sasvim očekivana pojava.

6. Kako građani uopšte reaguju na posljednja dešavanja, te postoji li neka politička alternativa postojećem stanju?

Građani su u šoku – jer istina je da je većina ipak ostala po strani tokom zadnjih par godina, dok su se glavne stranke namjetale i tvrdile a su one „narod“. Čak i tokom Crnog četvrtka, kao i u vrijeme Šarene revolucije, većina nije odabrala stranu, mada je imala simpatije za jednu ili drugu stranu. Srećom po zemlji, većina građana je i dalje razumno i nije spremno da se upusti u međusobni okršaj zbog ambicioznih i korumpiranih lidera. Sada je nevjerica i strah od neizvjesne budućnosti na najvišem mogućem nivou. Mlada populacija već zna da ovdje nema što tražiti, pa čak i oni koji su do skora imali nekakvu nadu, sada definitivno pakuju kofere. Što se političkih opcija tiče, već je definitivno jasno da je ovo stanje metastazirane partitokracije, i da će sve i dalje biti u rukama već postojećih velikih stranaka. Moja prognoza je da od danas Makedonija prelazi fazu iz poluprotektorata do cjelosnog protektorata. Vašington i Brisel su požurili priznavati spikera makedonskog parlamenta, bez obzira na farsičan način na koji je on „izabran“ i to je dovoljan znak da ih ne interesuje ni procedura ni vladavina prava, već nekakva uprava nad teritorijom Makedonije. Ma koliko oni svojim pristicima „sanirali“ stanje, na srednjem roku ovo je poguban scenarij i ništa se dobro ne može očekivati. Plašim se da vatrene pristalice stranaka u takvoj situaciji neće prezati ni od čega, i da je dovoljan još jedan teži incident i-ili izgubljeni život da bi se sve zapalilo. Bosna i Hercegovina nam je još uvjek u sjećanju i tragična činjenica kako je narod koji nije želeo građanski rat, ipak bio uvučen u njega i platio najtežu cjenu.

Razgovor vodio: Đorđe Krajišnik/DANI