Интервју со проф. Билјана Ванковска за новинскиот магазин „ДАНИ“ од БиХ

U Makedoniji se posljednjih mjeseci desilo nekoliko važnih političkih događaja, najprije, postignut je povijesni sporazum sa Grčkom o imenu Makedonije, kako gledate na tu činjenicu i kako se ona odrazila na politički život u Makedoniji?

Ja bih ipak počela s onim što se nije desilo, a što je većina građana očekivala, da bih objasnila kontekst. Dakle, godinu dana nakon formiranja nove vlade, do značajnijih reformi i poboljšanja života nije došlo u niti jednoj sferi. Građani su oduvek na prioritetnoj lestvici stavljali socio-ekonomske probleme, siromaštvo, korupciju, partizaciju – a tek onda međuetničke odnose ili spoljnopolitičke teme. Vlada Zaeva je krenula obrnutim putem, po poznatoj mantri da će med i mlijeko proteći automatski kada/ako zemlja uđe u NATO i EU. Zbog toga, vlada je najviše uložila u sferi susedskih odnosa, potpisavši dogovor sa Bugarskom, a sada i sa Grčkom. Da bi ovaj drugi sporazum ocijenili kao povjesnim, potrebno je ispunjavanje više preduslova: prvo, sporazum mora biti podržan i stupiti na snazi, a to ne zavisi samo od makedonske, nego u krajnjoj liniji od grčke strane (prema odredbama sporazuma, Makedonija menja sve po zahtevu Grčke, a na kraju ipak o validnosti sporazuma odlučuje grčki parlament). Trenutno, sve je u nekakvoj hipotetičkoj fazi (šta bi bilo, kada bi bilo). Ono što javnosti drugih zemalja ne znaju je da su se pregovori između Atine i Skopja odvijali pod silnim pristiskom Vašingtona i Brisela, a čini se da je zadnja verzija koja je potpisana, ustvari, bila delo američkih eksperata iz Brookings Institution. Ciprasova vlada je morala potpisati da bi dobila novčanu tranšu za otplatu kredita, a makedonska – jer nije imala ni znanje, ni viziju o razvitku zemlje bez stranog vođstva (osim toga Zaev je dobio otvorenu međunarodnu podršku da bi uopće došao na vlast). Po meni, ovo je tipičan balkanski sporazum (ako se izuzmu delovi o t.z. strateškom partnerstvu, najvažniji delovi se odnose na identitetska pitanja, koja su “rešena” tako da je grčki nacionalni mit ustoličen kao dominantan). Makedonija je prihvatila najgori mogući predlog – t.j. primjenu novog imena ne samo prema trećim zemljama, u međunarodnim odnosima, nego i u unutrašnjim pravnim i javnim odnosima, pa čak i promjenu ustava po diktatu! (Kao što sam rekla, o svemu ovome će na kraju ipak glasati narodni poslanici Grčke, i to mu dođe ko da za ustav suverene države glasaju strain poslanici). Najgore od svega je što su premijer i minister spoljnih poslova izašli iz okvira svojih ustavnih i zakonskih ovlašćenja, ali očito to ne brine nikoga iz vana, jer je geopolitički cilj mnogo važniji od demokratskih/liberalnih principa. Niti jedna strana nije prethodno uspjela uvjeriti i pripremiti javnost, pa čak ni političke faktore, tako da nije čudno što je većina građana sa obe strane granice protivi sporazumu koji ne oseća da je “njihov”, već kao nametnut. Politička dinamika u obe dve zemlje se ne kreće ka boljem, i pored svih (pretjeranih) pohvala i čestitki koje stižu spolja.

Da li postoji realna mogućnost da se sporazum sa Grčkom ugrozi, imajući na umu neke najave iz opozicije, kakvo je generalno raspoloženje javnosti u smislu promjene imena Makedonije?

Kao što sam već rekla, Prespanski sporazum je pravno mrtvorođenče – i lako bi pao u normalnoj pravnoj državi. Mada je većina građana već odista veoma umorna od beskrajne kriminalne tranzicije, konflikta i siromaštva, i želi progress i integracije, ipak sporazum koji nameće samo obaveze i nacionalni inženjering ne može lako biti prihvaćen. Pomenuli ste opoziciju, misleći vjerovatno na VMRO-DPMNE, međutim ova je stranka još uvjek u totalnom haosu, nakon svega što se dešavalo i pretstavlja dekor na političkoj sceni, totalno impotentna, sa novim liderom (koji čak nije ni poslanik, pa deluje izvan institucija) i sa uvenjenim i optuženim poslanicima. Kada se radi o promjeni imena, politička opozicija je više kolaborator, nego faktor ili lider javnog otpora. No, građani su u fazi samoorganizacije, odlučni da ne dopuste da se plati previsoka cijena za obećanje da će se nekog dana naći u EU i živjeti dobro. Vlasti su pokazale da ne prezaju i od prekomjerne upotrebe policiske sile da bi slomile svaki otpor, medijumi su pod totalnom kontrolom i potpomognuti stranim fondovima, čak je angažovana i strana PR firma kako bi se sporazum lakše “prodao”, t.j. referendum prošao po svaku cijenu. O ovome je vlada Zaeva it e kako svjesna, jer već je najavila da će referendum biti samo konsultativan, a da će se građani izjašnjavati “jesu li za ulazak u NATO i EU putem prihvaćanja sporazuma sa Grčkom”. To je pravna nebuloza i čista manipulacija, jer o članstvu ne odlučuju makeodnski građani, nego te dve organizacije i njih ovaj referendum ne obavezuje. Očito, vlada zna da joj obavezni referendum ne bi prošao, al ii ova pravna akrobacija bi trebala pasti na Ustavnom sudu.

Koliko se ta promjena može odraziti na kulturološkom i identitetskom planu?

Kao što je poznato, kulturne i identitetske matrice su socijalni konstrukti, koji se stvaraju tokom dužeg perioda. No, ovde se radi o nametnutim riješenjima, koja bi ušla od osobnih karti, do školskih diploma, naziva institucija (recimo, MANU se više neće smeti nazivati tako nego Akademija nauka i umjetnosti Sjeverne Makedonije, ANUSM). Djeca će učiti iz istoriskih čitanki koje će biti provjeravane od strane međudržavne komisije, i u krajnoj instanci od grčke vlade. Možete zamisliti da će pomalo šizofrena situacija, sa paralelnim i amorfnim identitetima vladati generacijama, sve dok jednog dana neki novi klinci i ne zaborave da su se njihovi pretci ikada opredeljivali kao Makedonci. BiH može i na svom iskustvu prepoznati značaj oktorisanog ustava i podeljenih i kontradiktornih identiteta, koji koegzistiraju, ali ne vode ka zajedničkom nacionalnom identitetu. Jer, sve što se nameće prinudom i propagandom budi otpor. Što se formalnih odnosa tiče, interesantno je da se zapadnoj javnosti toliko žuri što su već počeli, i prije izjašnjavanja makedonskih građana, oslovljavati državu kao Sjeverna Makedonija i građane kao Severnomakedonce (što je recimo u duhu nemačkog ili skandinavskih jezika). Ja ću osobno imati (ponovo) problema sa mojim znanstvenim radovima, posebno onima pisanim do sada – ako sam do sada uspjevala da budem profesor iz Republike Makedonije, a ne iz FYROM-a, sada će početi nova agonija oko Sjeverne Makedonije, što je čista politička izmišljotina, kao i Zapadni Balkan. Najgore će biti kolegama koji se bave istoriskim naukama – njihova nauka je zabranjena, t.j. podložena političkom revizionizmu i traženju saglasnosti iz Atine, ali i iz Sofije.

Premijer Zoran Zaev tvrdi da je Moskva umiješana u proteste protiv sporazuma Skoplja i Atine o novom imenu Makedonije. Već duže vremena se u kontekstu događaja u Makedoniji govori o ruskom uticaju, koliko je on stvarna prijetnja stabilnosti Makedonije?

Rusofobija je “IN”, nešto kao dokaz da ste prozapadno orientirani. Zaev je počeo sa ovom mantrom još mnogo ranije, kada je recimo za crnogorsku televiziju izjavljivao da mu je život u opasnosti (od strane ruskih faktora), ali da je on spreman da podnese svaku žrtvu za dobro svoje zemlje, izigravajući mučenika. Sada je došao dotle da svakoga koji kritički razmišlja o Prespanskom sporazumu, ili o NATO (recimo, ja nisam pristalica članstva u NATO, jer sam profesor mirovnih studija), optuži da je plaćenik Ruske Federacije! Kada govori o ovome, on ne samo da nema nikakve dokaze, nego i demonizira i zastrašuje svaku opoziciju. To je uostalom is am Zaev priznao kada je nevješto demantovao samog sebe, i pozivao se na neke iskaze privedenih prosvjednika ispred policiskih vlasti (nešto što premijher jedne zemlje ne bi ni smeo znati, iz predistražnog postupka – ali u partiskoj državi, i to se dešava.) Dakle, dan kasnije Zaev se izvinjavao Ruskoj federaciji, što čitavoj aferi daje komični prizvuk. Rusija, naravno, ima svoje geopolitičke interese, kao što imaju i SAD i EU, upravo na ovom delu Balkana – ali, realno govoreći, ruski uticaj je daleko manji od zapadnog. Interesantno je da je najnovija verzija ove špijunske sapunske serije povezana is a dešavanjima u Grčkoj, pa tako obojica premijera jednim udarcem rešavaju problem unutrašnjeg protivljenja. Većina Makedonaca je već decenijama uvjeravana da nema druge alternative osim NATO i EU, o tome postoji konsenzus, ali sada suočeni sa cenom tog (potencijalnog) članstva ti isti ljudi imaju pravo da razmišljaju zdravorazumski, pa čak i emotivno – bez straha da će biti optuženi da su nacionalisti ili rusofili.

Nakon dogovora sa Grčkom uslijedile su i izvjesne najave da bi Makedonija uskoro mogla dobiti poziv za članstvu u NATO savezu, šta bi ovaj poziv znači za Makedoniju na putu evroatlanskih integracija?

Nakon samite EU i NATO, vladina PR služba uveliko uverava javnost da je Makedonija dobila i datum za početak pregovora sa EU i poziv za članstvo u NATO. Zvanični dokumenti pokazuju nešto sasvim drugo: zemlja bi mogla dobiti ove stvari, samo pod uslovom da referendum bude uspešan (za promenu imena) i dođe do promjene ustava, i to do kraja 2018 godine. Ovo čak nije ni politika uslovljavanja (conditionality) jer se ne radi o ispunjavanju kriterija za članstvo u ove dve organizacije, već o klasičnoj ucjeni moćnih. U ovakvim okolnostima, sasvim je prirodno da opada podrška kod makedonskih građana, no mnogo komičnije je što recimo načalnik generalštaba makedonske armije govori pun entuzijazma da će vojska uskoro dobiti nove uniforme i čizme! Dakle, NATO armija je praktično gola i bosa, a jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi će morati da izdvaja 2% od svog nacionalnog dohotka za vojne potrebe – a opet će zaostajati svetlosne godine za ostalima. Ako pitate mene, članstvo u NATO se ne sme povezivati sa članstvom u EU (radi se o različitim organizacijama, različitim reformama, cost and benefit analizama), no čini se da će građanima na referendum bitu ponuđeno pitanje “okruglo, pa na ćošak” (što bi rekao narod) – dali ste za promenu imena da bi zemlja ušla u NATO i EU. Članstvo u NATO je realističnije, svakako, ne zbog vojnih kapaciteta i doprinosa Makedonije, koliko zbog geopolitičke pozicije, ali članstvo u EU je neostvarljiv cilj bar za nekoliko generacija, imajući u vidu krizu u EU i zamor od proširenja. Dakle, čak i da ovaj politički cirkus oko imena završi dobro po vladu, doći će jutro u kome će se građani pitati: a zašto smo ovo uradili, gde je bolji život koji su nam obećali?

Imajući na umu unutrašnje odnose unutar Makedonije, kako su dogovor sa Grčkom odrazili na makedonsko – albanske odnose unutar zemlje, da li navedeni događaji znače i stabilnost na planu tih odnosa?

Makedonsko-albanski odnosi sun a tankom ledu, jer to omogućava konsocijaciski ustavni model (power-sharing između dve zajednice koje se stalno međusobno ucenjivaju). Stanje je sada posebno delikatno, jer Zaeva vlada je bila moguća samo uz ustupak u pogledu zakona o dvojezičnosti čitave države. Tu vlada pravni status quo zbog veta pretsednika Ivanova, ali je pitanje vremena kada će se ta barijera prevazići, i makedonsko-albanski odnosi opet dovesti do nestabilnosti. Ohridski sporazum, oktoriran od SAD i EU, ne daje rezultate koje su neki očekivali, jer se jaz između dve zajednice produbljuje, a ne sužava. Više dolaze do izražaja dezintegraciske tendencije, nego one integrativne. Sada i po pitanju promjene imena, naravno, čitava stvar će se još više iskomplikovati, jer će svi Albanci podržati sporazum s Grčkom, jer to ne zadire u njihov identitet.

Koliko posljednje događaje vidite kao politički uspjeh Zorana Zajeva, tačnije koliko je njegovo političko djelovanje promijenilo kurs makedonske politike?

Mogla bih reći da je Zoran Zaev veliko razočarenje ukoliko sam ikada verovala da on ima liderski i demokratski kapacitet. Nažalost, ovo za mene nije nikakvo iznenađenje, jer je svaki objektivan posmatrać još mnogo ranije mogao da vidi sve njegove deficite. Da ne zaboravimo: Zaeva stranka SDSM nije osvojila najveći broj glasova i sjedišta u parlamentu na zadnjim izborima! Njegova vlada opstaje samo zbog koaliciranja sa tri albanske stranke, i uz svesrdnu pomoć međunarodne zajednice. Kurs makedonske politike ostaje isti kao i u vreme Gruevskog, osim što je Zaev kooperativan po pitanju promene imena – i to mu je jedini veliki “uspjeh”, bar kada se pitaju stranci. Na domaćem planu vlada politika kontinuiteta: konflikt interesa ministara-biznismena, korupcija, repartizacija administracije, kontrola medijuma, kooptiranje pretstavnika civilnog društva u vladi, ignoriranje opozicije, kršenje principa ustavnosti i zakonitosti, itd. Recimo, prije samo nekoliko dana, “složna braća iz vlade” su odlučila da i u petak mrse (da parafraziram narodnu izreku): odlučili su da promjene sistemski zakon koji se donosi dvotrećinskom večinom (Izborni zakonik) običnom večinom (sa samo 62 glasa od 120 poslanika), samo da bi zaobišli opoziciju, otužujući je da im ona koči političke planove. Konstantno se zloupotrebljava t.z. evropska zastavica da bi se važni zakoni donosili u skraćenoj procedure i sa običnom većinom. Ja ovo ne bih nikako nazvala političkim uspjehom; to je već radio Gruevski – Zaev je uspeo da ga nadmaši za samo godinu dana.

Da li mislite da model koji je Zaev primjenio na rješavanje unutrašnjih konflikta može biti model i za druge zemlja bivše Jugoslavije koje se suočavaju sa sličnim izazovima kao i Makedonija?

Mislim da se moj odgovor nameće iz svega što sam dosada rekla. Zaev nije nikakav faktor u rešavanju ma kakvih unutrašnjih ili spoljašnih problema, jer je to nemoguće u zemlji koja je poluprotektorat, i u kojoj građani (a bogami i političari) ne veruju ni institucijama, ni pravnom sistemu. S druge strane, problem s imenom je toliko unikatan da se ne može naći paralela sa niti jednom drugom zemljom i izvan regiona. Taj je problem već naneo velike štete građanima, ne samo zbog blokade integrativnih procesa, nego zbog toga što je bio (i ostao) platforma za populističke politike, sjeme razdora unutar makedonske zajednice i između makedonske i drugih zajednica. Ono po čemu je Makedonija slična sa ostalima u regionu jeste etnizacija politike, otsustvo vladavine prava, nepostojanje ekonomije, gaženje socijalne pravde, korupcija na svim nivoima, brain drain, i da ne nabrajam – svuda je sve isto, nažalost! No, ovdje je paradoksalno što je Gruevski pao zbog nacionalizma samo da bi došao Zaev i izazvao još gore rezultate u istoj “disciplini”. Makedonija je na početku kruga, back to square one, što bi rekli Englezi.